Ljudi se oduvijek boje nepoznatog i drugačijeg pa nije čudno da se o tartufima od davnina pričaju svakojake priče...no vrijeme je da se bobu kaže „bob“, a popu „pop“.

 

Tartuf nije ni vještičja hrana, ni životinjska vrsta, ni mineral, kako se u prošlosti smatralo.

 

Tartufi ne nastaju kad munja pogodi vlažno tlo, kako su vjerovali stari Grci.

 

Bijeli tartuf ne raste u simbiozi s bilo kojim biljkama, rijetke su one koje imaju tu privilegiju.

 

Bijeli tartuf je spontana biljka: ne postoje uzgajališta, niti može rasti u bilo kakvom tlu.

 

Tartufe mogu nanjušiti svinje, psi i koze, no u lovu se danas većinom koriste samo trenirani psi.

 

Istarski bijeli tartuf može se pronaći samo od rujna do siječnja.

 

Tartufe se može tražiti i danju, ne samo noću.

 

Stari Grci i Rimljani koristili su tartufe kao poslasticu, afrodizijak i lijek.

 

Bijeli tartuf najbolje je konzumirati odmah, a najkasnije unutar desetak dana.

 

Bijeli tartuf smrzavanjem gubi sva svoja svojstva, u ulju fermentira, a u salamuri gubi okus i miris.

 

Svježi tartuf se ne guli niti se jede cijeli, najbolje ga je naribati na tanke listiće.

 

Tartuf nazivaju i dijamantom kuhinje, vilinskom jabukom, crnom kraljicom, draguljem siromašnih zemalja, mirisnim grumenom i crnim biserom.

 

Redovnicima je u srednjem vijeku bilo zabranjeno jesti tartufe iz straha da će zaboraviti na svoje zvanje.